|
|
| < | prosinac, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ali ovaj je razumljiviji, sta ne?
Znam da nisam pisala dugo... od šestog mjeseca... A sada pišem samo da zaokružim ovo u jednu cijelinu svoga života... Nevjerujem da će itko pročitati ovaj post... Nema veze... Pišem ga sebi za dušu...
Jučer sam čitala svoje stare postove, svoja jadanja, svoje probleme, svoje pjesmice... Imala sam osjećaj da čitam NEČIJI život... Ne moj... Blog mi je stariji više od 2 godine i u te 2 godine je bilo užasno puno zbivanja... Svega...
Ukratko... Problem sa starcima sam riješila... Riješilo se sve razgovorom... Trajalo je dugo i bilo je ubitačno riješiti sve to... Ali HVALA BOGU prošlo je sve... Prošlo je...
Pisala sam o nedostatku prijatelja... Nisam vjerovala da ih imam... Pogriješila sam... Od stabala nisam vidjela šumu... Nisam ni primjetila koliko ljudi volim i koliko ljudi mene voli... Drugi dio društva sam uvjerila u to sam dobra osoba i pokazala svoju snagu.. Pokazala sam da me nemogu iskorištavati i da sam jača nego oni... Pokazala sam da imam dušu... Dokazala sam da sam vrijedna svega toga... Sada su oni meni pokazali da im je stalo do mene... Sada znam da na svakom kraju svijeta imam nekoga tko me želi slušati... Ali naravno stari prijetelji su oni pravi prijatelji... Već sam 10 godina u ovom malom selu i nije mi žao što sam se baš ovamo doselila... Ovo je moj raj...
Pisala sam o ljubavi... Nije me pratila u životu... nema je ni sada... Pisala sam o svom galebu... Dečko koji me promjenio... Nažalost on je daleko... Za mene je on kao poslan od Boga, jer on mi je pokazao da sam nešto posebno... Uvjerio me da i ja znam voljeti... Daljina nas je dijelila, i samo sam čekala onaj dan kada ćemo se opet vidjeti... I došao je i taj dan... Otišla sam na Korčulu... Živjela sam za taj dan... Sanjala ga... Ali... Postala je to obična noćna mora... Moj galeb mi se nije obraćao... Bila sam prozirna za njega... I još uvijek sam... Jasno mi je da mu nije stalo do mene....
Obećala sam samoj sebi da ću ostati jaka i da ću nastavit dalje... I neću više nikom dozvolit da me tako zanese, da me digne na sedmo nebo i onda hladnokrvno baci kao čelik... Jača sam nego oni svi... Opet ćemo se vidjeti... Galeb dolazi za kojih 15-ak dana... I ovaj put ću ja biti hladna... Ljubav za mene nikad nije cvala i nikada nisam mogla tvrditi da sam sretno zaljubljena... MIslim da i nikada neću biti... Nema veze... Navikla sam na to... I naučila sam to voljeti... Sviđa mi se moj život.. Napokon... napokon sam sretna sa onim što imam... Nemam puno, ali ono što imam, sasvim je dovoljno... SRETNA SAM...
U zadnjem sam postu pisala o dečkuu iz razreda... Da... Naš dragi prijatelj je u raju... Sjećam se da sam pisala taj post o njemu dan nakon njegove smrti... I pisala sam o tome da neznam jesam li dan prije uopće razgovarala snjim... Sada sam se počela prisjećati na neke trenutke... Znam da je još uvijek snama... I da će stalno biti uz nas... Jednostavno osjetimo njegovu prisutnost... Baš tako... Osjetimo njegovu prisutnost....
Čitam svoje stare pjesme...pisala sam ih svaki dan... Ponekad poželim osjetiti opet onu bol... jer mi je ta bol davala inspiracije za pisanje... Sada je to sve nekako prazno... Nemogu napisat jedan jedini stih koji će imati smisla... Nemogu napisati ništa, ništa osjećajno, ništa dirljivo... Nesjećam se kada sam zadnji put napisala pjesmu... Žao mi je...
Počela sam pisati ovaj blog sa kojih 15-16 godina... Baš kad sam bila u najluđim godinama, puna emocija, osjetljiva mala curica... Bojala sam se prošlosti i radi prošlosti sam se bojala i sadašnjosti... Bojala sam se budućnosti... Sada... Eto za 2 dana sam punoljetna... Uozbiljila sam se i ojačala... Prešla sam preko svojim strahova... Ohrabrila sam samu sebe... Tu je negdje kraj ovoga bloga... Neću ga brisati... Jer možda jednog dana poželim pogledati unazad...
Hvala svima koji su mi komentirali, uvjeravali u to da će biti bolje... Nisam im vjerovala... Sada znam da su imali pravo... Nadam se da ću naići na nekog tko ima probleme kakve sam i ja imala i da ću mu pomoći sa svojom pričom... Hvala na svim komentarima... Mada ih nije bilo previše... Zato ih toliko i cijenim... Probat ću po starim linkovima ostavljat komentare ljudima koji su meni kometirali, nadam se da ste sačuvali svoj blogove...
VOLIM VAS SVE JAKO PUNO!
Ovo je za jednog dečka iz mog razreda koji je ovaj svijet prerano napustio...Tko zna kako je sada...
Nisam bila baš super snjim, niti smo bili u lošim odnosima već je jednostavno bio frend iz razreda. Neznam jesam li snjim u petak u školi razgovarala, nesjećam se jesmo li se pozdravili i nisam ga primjećivala u mnoštvu učenika. Ali danas, već danas nemogu prestati misliti na njega... On je sada prošlost, a njegova smrt sadašnjost i java... Zar je tako mlad morao otići? Kako mu se to dogodilo? Šta mu se uopće dogodilo? Zaspao je i nije se više probudio... Proudi se!! bar još jednom za nas!!!!
Bio si tu za svakog tko te trebao, bio si jedan od milijun, bio si kao i mi svi ostali, ali Bog je baš tebe izabrao... Uzeo te od nas, uzeo te sebi... Zašto tako rano? Zašto baš sada? Sve je tako nestvarno i teško za shvatiti da ti više ne dišeš, da više nećeš biti snama... Samo se nadam da si sada na nekom boljem mjestu i da ćeš nas zauvijek zapamtiti...
Probudi nas iz ovog sna ili reci da je samo neslana šala... Posjeti nas bar još jedan zadnji put da ti još jedan zadnji put kažemo zbogom...
Da te samo još jednom zagrlimo i oprostimo se...
Vječno ćemo te pamtit znaj... Zauvijek... No sada idi, idi s Bogom...
U našim srcima zauvijek ćeš ostati... Zauvijek...
HELLO by Evanescence
playground school bell rings again
rain clouds come to play again
has no one told you she's not breathing?
hello , i'm your mind giving you someone to talk to
hello…
If i smile and don't believe
soon i know i'll wake from this dream
don't try to fix me i'm not broken
hello, i'm the lie living for you so you can hide
don't cry…
suddenly i know i'm not sleeping
hello i'm still here
all that's left of yesterday…
Opet mjesec obasjava moju tugu, opet zvijezde pišu tvoje ime...
Opet me cesta vodi u plač, opet u suze...
Opet me mrak grli, opet me prati kući...
Opet sam sama, opet ....
Isto kao i prošli put hodam polako, gledam nebo...
Opet me mjesečina proklinje...
Kao i prije pomislim na tebe ponekad...
Na tvoje tajnovite oči, na tvoj blagi osmjeh, na tvoje riječi koje ruše, one koje najviše bole...
Kao i prije zaželim poljubac, zaželim tvoj zagrljaj...
Ali netko drugi se petlja u tvoju sliku...
Netko čije ime zvijezde pokušavaju otkriti...
Netko koga mjesec još ne poznaje...
Ime od kojeg mi klecaju koljena...
Netko čije su oči još tajnovitije...
Jer njegov zagrljaj želim više...
Njegove riječi daju mi krila...
Krila da poletim...Krila s kojima ću pasti...
Znam past ću...Znam plakat ću...
Znam voljet ću...Ali boljet će...
Znam ali podnjet ću to...
Za jedan zagrljaj prebrojat ću zvijezde...
Za jedan poljubac ugasit ću mjesec...
A za ljubav mrak ću pretvoriti u svijetlo...
Ovaj put nada umire zadnja...
Sada pišem za tebe... Sada priznajem da slaba sam na tebe... Sada sanjam samo tebe...
Do sada uvijek sam pobjeđivala, do sada uvijek bila jača...
Svaka me pobjeda sve više jačala, svaki poraz dao poticaj za novu pobjedu. Živjela sam samo za sebe i nikome nisam vjerovala. Nikome nisam dopustila da nađe put do moga srca... Ali kada te pogledam osjetim neku iskricu, neki žar.
Riječi su ti zagonetne, oči tajanstvene, zavodljive...
Nisam još osjetila nešto slično, znam, to svako govori... Ali ja ne govorim o ljubavi, govorim o nečem drugom... Neznam to objasniti...
Budi jak... Čvrsto me zagrli, baš onako kako to najviše volim... Dopuštam ti da ti budem samo igra, ne zanima me bol... Radi od mene šta god poželiš, samo budi tu kada te trebam. Ne govori ništa, ni ja neću ništa reći jer riječi su slabe, riječi su ništa. Ono što želiš reći reci dodirima, reci to poljupcima... Mazi me, pazi me, voli me, gazi me... Svejedno mi je...
Ako treba vjerovat ću ti svaku tvoju laž, samo budi tu. Budi jači od mene, savladaj svaki moj strah, savladaj moje snove i želje, učini ih svojima... Zatvori oči i izmisli mi novu budućnost, izmisli me novu. Napravi me onakvom kakvom me želiš. Reci mi šta da radim, reci sve što želiš, preuzmi kontrolu, preuzmi mene, uzmi me... Pobjedi me svaki put, nedopuštaj da ja budem jača, nedopusti mi ništa... Drži me kao kapljicu na dlanu, pa me zatvori u šaku... Nedaj mi van... Digni me na sedmo nebo, a onda me baci pod noge... Zagrli me zavodljivo, a onda me stisni i nedaj mi zraka... Opij me najboljim vinom, a onda me otruj... Šapći mi na uho lijepe riječi, a onda viči, lupaj, trgaj...
Zagrij moje srce, a tvoje neka bude kamen...
I kako je vrijeme prolazilo, otkrivala sam te... Upoznavala sam te...Mislila sam da si dobra duša, ona jedina, ona posebna... I što sam te više ljubila to sam te više voljela... I što sam te više željela kraj sebe to si mi bio dalji... Što si mi bio draži to si bio hladniji...
Dovoljan mi je bio topli zagrljaj, dovoljna pokoja riječ...
Dobila sam zagrljaj i dvije riječi...
Dvije riječi "volim te"... Zašto si ih rekao ako neznaš šta one znače... Kako si mogao reći zauvijek ako to nisi i mislio???
A zašto sam ti vjerovala? Ni sada neznam... Ni sada ne razumijem zašto sam na tvoje riječi pala tako lako... Vjerovala sam da sam napokon, nakon toliko boli i suza došla do inače tako daleke sreće... Vjerovala sam da mi se snovi ostvaruju... Vjerovala sam tebi, iako slijepo, ali vjerovala sam ti...
Došlo je i do toga da sam shvatila da imaš dva lica, dva života i dvije djevojke...
A sada vjeruj mi ili ne, uopće mi nije žao što sam te odjebala, nije mi žao jer slomila sam tvoj ponos što nikada nisi bio ostavljen! Da slomila sam tvoj ponos i to dobro znaš... Pokušavaš pokočenom facom sakriti bijes... Suze nemožeš sakriti jer ti oči svjetlucaju kao nikada!!! Sada valjda shvaćaš šta si radio drugim klinkama... Sada znaš kako je biti onaj koji mora dati posljednji zagrljaj, onaj koji pita jel možemo bar ostat prijatelji. Znam da češ me pamtit kao onu koja se usudila prva, kao ona koja se neda zajebavat, neda se slomit, ona malo drugačija...
Rammstein - Sonne
Free Video Hosting
Kažeš da mrziš lažljivce
A pripadaš njima
Kako možeš reći da me voliš
A drugu ljubiš
Zašto kažeš da se ništa ne dešava
A znaš da plačem
Znaš kako prevara boli
A nanosiš mi bol namjerno
Nećeš me srušiti
Neću se dati
Korak sam ispred tebe
Sasvim dovoljno
Da ti sve vratim
Pravili su budalu od mene
A ja bila sam slaba na suze
Sada me niti krv neće spriječiti
Da se osvetim za sve što mi uze
Fort minor:Believe me 
I guess that this is where we come to
If you don`t want to
Than you don`t have to believe me
But I wont be there when you`ll go down
Just so you know now
You`re on your own now, believe me 
-
Jooj ljudi koliko nisam bila na svom blogu, a kamoli na nečijem drugom! stvarno izvinite na ne-komentiranju vaših blogova ali više NIŠTA u zadnje vrijeme ne stgnem! Kao npr.sada, samo ću skopirat riječi jedne pjesme. Pjesma je od Pink, za Busha! Žena ima pravo! (morate pogledati spot sastrane)
"Dear Mr. President"
Dear Mr. President,
Come take a walk with me.
Let's pretend we're just two people and
You're not better than me.
I'd like to ask you some questions if we can speak honestly.
What do you feel when you see all the homeless on the street?
Who do you pray for at night before you go to sleep?
What do you feel when you look in the mirror?
Are you proud?
How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye
And tell me why?
Dear Mr. President,
Were you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
Are you a lonely boy?
How can you say
No child is left behind?
We're not dumb and we're not blind.
They're all sitting in your cells
While you pave the road to hell.
What kind of father would take his own daughter's rights away?
And what kind of father might hate his own daughter if she were gay?
I can only imagine what the first lady has to say
You've come a long way from whiskey and cocaine.
How do you sleep while the rest of us cry?
How do you dream when a mother has no chance to say goodbye?
How do you walk with your head held high?
Can you even look me in the eye?
Let me tell you 'bout hard work
Minimum wage with a baby on the way
Let me tell you 'bout hard work
Rebuilding your house after the bombs took them away
Let me tell you 'bout hard work
Building a bed out of a cardboard box
Let me tell you 'bout hard work
Hard work
Hard work
You don't know nothing 'bout hard work
Hard work
Hard work
Oh
How do you sleep at night?
How do you walk with your head held high?
Dear Mr. President,
You'd never take a walk with me.
Would you?
Jel ti žao, ha MR. Bush, kretenu???
Zašto se ponekada ne možemo pokazati onakvima kakvi jesmo? Zašto ne možemo pokazati ono što osjećamo? Zašto nam nekad teško pada pustit suzu bijesa ili tuge pred drugima? Ovo sve mora imati smisla. Možda se taj smisao krije negdje u nama, u toj našoj glumi. Možda je naš najbolji prijatelj baš ono što u nama sjedi, onaj netko skime razgovaramo kada smo sami, kada smo tužni, onaj netko tko poznaje ono lice što se skriva iza maske, ono što se skriva iza kazališnih zastora. Ne znam jesu li ovo točni odgovori na sva ta pitanja, ali znam da to sve nije tako negativno koliko izgleda na prvi pogled... Postoji negativnost...Da... Jer ono što krijemo ponekada je teško sakriti. Ponakada zbog toga moramo lagati. Moramo lagati, a ne želimo. Nitko nas ne prisiljava na to, ali opet scenarij našeg života igra igre snama. Opet govorimo nešto što zaprvao ne želimo reći, ali tako piše u scenariju i to se mora desiti...
Nekada mi se čini da su snovi baš onaj naš pravi svijet. Jer jedino u njima naša mašta može oživjeti, jer jedino u njima ne glumimo drugoga. Samo u snovima pokazujemo ono što jesmo, svoje ja, a kada se probudimo opet se nađemo na pozornici. I opet čekamo samo nekoliko trenutaka dok se zastori ponovo ne otvore...
I gluma opet počinje...
Bila je jednom jedna cura
Bila je rano zrela
I grijala je drugima srca
Kao kuhano vino
Bila je još mlada
Njeno ime je Janine
Mama je bila tu
Ali on je čekao dok ne zaspi
To iskustvo je imala već sa 14 godina
Jadna cura
Jer živi u najgorem kvartu grada
Njena mama se kačila uvijek sa krivim muškarcima
Sa agresivnim, siromašnim, starim kretenima
Kao što je i njen očuh
Ali Janine to nije vjerovala
Što se ovoga puta desilo
Jer rekao je
Da više nije prestar za nju
I nakon kratkog vremena ju silovao
To joj je previše
Jer joj to radi ponovo i ponovo
I kao svake noći
Doći će i ove noći
Moraš mi dati
Što mi mama više ne može dati
I uskoro primjećuje da je trudna
S tim čovjekom
Ispričat ću ti priču
Stvarno je istinita
O Janine
Curi koja je tek imala 14
Nije vidjela izlaza
Uvijek je htjela nekome vjerovati
Ali kome?
Nije mogla vjerovati niti sama sebi
Bila je na rubu
I izgubila cijelo samopouzdanje
I iako se sve činilo tako normalno
Bilo je sve u kurcu
Ona je Janine
Ona je trudna i nitko to ne smije primijetiti
Kako da to uspije?
Gdje će roditi to dijete?
Inače su prijatelji za takvo nešto tu
Ali ona ih nije imala dok je bila u 9 mjesecu
I odjednom su započeli trudovi
I brzo je Janine primijetila
Da će sada beba doći na svijet
Nije stigla daleko
Niz stepenice je uspjela sići
Gdje može biti sama? U maminom podrumu?
Među paučinom i kartonima
Je trebala dobiti prelijepog sina
Dijete na krilu
Ne zna što da učini
Ne zna dali da plače
Ili da se smije?
Iz straha da ode kući sa tim djetetom
Ostaje kratko vani stajati
Tek joj je 14
Janine je iz straha od udaraca
Ostavila svoje dijete pred crkvom i otrčala
Ispričat ću ti priču
Stvarno je istinita
O Janine
Curi koja je tek imala 14
Nije vidjela izlaza
Uvijek je htjela nekome vjerovati
Ali kome?
Nije mogla vjerovati niti sama sebi
Bila je na rubu
I izgubila cijelo samopouzdanje
I iako se sve činilo tako normalno
Bilo je sve u kurcu
Ona je Janine
Nije bila od onih koje sa 14 lakiraju nokte
Prije jedna od onih koje sa 14 dobivaju batine
Danas Janine zna
Da kada pada kiša da će pokisnuti
I svaki dan se kaje
Što više nema svoje dijete
Nije bila sretna
I užasno se sramila
I stalno je mislila da joj je život grozan
I uvijek je mislila da si je život zasrala
Propala egzistencija
Njen život je Second Hand
I dopizdilo joj je samo bježati
Što da uradi da se snađe?
Nije se mogla snaći
Jer je ona tada silovana
Ona je Janine, od očuha iskorištena
I njen život joj nije bio vrijedan ni lipe
Bilo je ovako: borila se do kraja
Ali znala je da svemu ovome sada mora biti kraj
I opet se sjeća svoga djeteta
Samo je stala na most i …
Ispričat ću ti priču
Stvarno je istinita
O Janine
Curi koja je tek imala 14
Nije vidjela izlaza
Uvijek je htjela nekome vjerovati
Ali kome?
Nije mogla vjerovati niti sama sebi
Bila je na rubu
I izgubila cijelo samopouzdanje
I iako se sve činilo tako normalno
Bilo je sve u kurcu
Ona je Janine
I don`t wanna be a slave anymore…
I was always a human beeing, now I feel like I`m somethig they made me… I was like others and I loved it. I don`t know what I`m now, I don`t know what they made me… I wanna free me from the chains, but I fall deeper, deeper the faster I swim to the surface… They do what they wan`t to me, they`re doing it so I can`t break free. And like every night, comes it this night. And like every dream, like every nightmare this will be the reality tomorrow, this will break me again. I can not find what`s in my heart, I can not see what`s in my eyes, I can not feel what`s in my soul, You can not keep me under for so long. Hating me should make me stronger, so why I`m getting weaker every time? Why don`t I run for shelter when it rains? Why don`t I cry when it hurts? Why don`t I scream when I`m scared? Why don`t I drink the poison of my hate when I wan`t to die? It`s to late for what I became…
If you`ll talk to me again, it won`t be the same,
cause I know what you could`t remember.
If I`ll beg you on my knees,
just walk away, cause I don`t wanna fall
deep down again.
So when you see me,
turn around so I can`t see you.
And I`m again in these four walls all alone,
and I pray that tomorrow will never come...
Insane
I`m insane
So far away from reality
To hard to confess the incapacity
Insincere
I`m insincere
So I lie again
I said I don`t care
I said I was scared
Insecure
I`m insecure
So I cry along the night
And I die living my life
Innocent
I`m not innocent
So I`m guilty
Guilty for my misfortune
Opet jedan od onih čestih sjebanih dana moga sjebanog života...
I opet tražim prijatelja u knjigama...opet tražim prijatelja u glazbi, u žici....
Jutros se prbudih u suzama...u strahu...Mislila sam da sam se napokon riješila noćne more...ne...nisam...
Tada je zapravo tek počela...ponovo...
Sada je već noć... snjeg je napadao...vani je hladno, a ja sjedim u toploj sobi i pišem gluposti toliko da bi se riješila ovih misli koje mi se vrte glavom...
Geldala sam gore kao svake večeri...Zvijezde nisu sjale... Oblaci su sakrili njihovu ljepotu....
Uvijek pratim zvijezde i čudim im se... pitam se što su uopće? Koliko ih je? Jesu li ono što mi ljudi mislimo da jesu?
Zašto su stvorene? I zašto su tako daleko od nas? tako nedodirljive i tajanstvene...
Mjesec je tek malo virio iza oblaka kao da je pokriven njime i spava...
Nebo noću izgleda tako mirno i tiho...izgleda tako tužno...
I`m waiting for the night
I`m waiting for the darkness
I will be alone on my bed again
I wanna fall asleep again
I wanna dream away my fuckin` life
I wanna sleep along the silent night
Never gonna wake again
Yes, I am a dreamer
Cause my life`s a nightmare…
Još me nešto vuče tebi, još me nešto trese kad te vidim... Možda je to samo onaj strah što si mi ga pod kožu ulio one večeri dok još nisam znala da si takav... A izgledao si tako mirno...tako si mi bio drag...
Nisam znala da si takav... Nisam htjela da si takav... Nisam htjela isto što i ti...
Igrao si se mojom hrabrošću koja još tada nije bila jaka... Nisam bila jaka... Samo sam tražila ljubav...Lijek srcu...A naišla na tebe, nasilnog kretena... Besramnu budalu...Bila sam glupa i pokazala slabost i strah...suze...
Suze koje si ti izazvao...Bjes koji si i ti imao u očima... Da sam plakala znao bi da sam slaba... Da sam te molila, to nisam htjela... Šta mi je preostalo nego da te odgurnem i pobjegnem... Kako si se onda još usudio ići zamnom? Znaš li kako sam se bojala? Znaš li kako si me uplašio? Znaš li kako se toga još uvijek bojim? Znaš li da nikome više nemogu vjerovati radi tebe?
Šta bi bilo samnom da nisam pobjegla? Šta bi mi napravio? Ono šta si namjeravao??? Ono na šta si me pokušao prisiliti??
Bi li došao do svog cilja??? I šta bi onda napravio?? Kako si mogao biti takav...???
Kako da sad ikome vjerujem? Vjerovala sam tebi a ...
Lithium, Don't wanna lock me up inside
Lithium, Don't wanna forget how it feels without
Lithium, I wanna stay in love with my sorrow
Oh but God I want to let it go
Come to bed, don't make me sleep alone
Couldn't hide the emptiness you let it show
Never wanted it to be so cold
Just didn't drink enough to say you love me
I can't hold on to me
Wonder what's wrong with me
Lithium, Don't wanna lock me up inside
Lithium, Don't wanna forget how it feels without
Lithium, I wanna stay in love with my sorrow
Oh don't want to let it lay me down this time
Drown my will to fly
Here in the darkness I know myself
Can't break free until I let it go
Let me go
Darling, I forgive you after all
Anything is better than to be alone
And in the end I guess I had to fall
Always find my place among the ashes
I can't hold on to me
Wonder what's wrong with me
Lithium, Don't wanna lock me up inside
Lithium, Don't wanna forget how it feels without
Lithium, I wanna stay in love with you
Oh I'm gonna let it go
Evo mene ponovo na ovom, sigurno već zaboravljenom blogu! Vratih se!
Eto pošto sam sad počela ispočetka nećemo započinjat od onog uobičajenog-boli, suza i nesreće! NE, pisat ću o nečem drugom, suprotnom-dosadi J sad svi misli da ću napisat o sreći, al jebiga kad neide! Jebo praznike sam se đaba debljam s čokoladama i kolačima e sineee moram na trčanje! Dosadno mi je za crknut! (šta mi9slite zaš sam opet počela pisat ovaj blog?) I opet neam o čem pisat a da nije negativno, al nea vese kad mi se ionako jebe za sve! E zante DA MI JE 30.12. TJ. U SUBOTU ROĐENDAN!!!!!! Dernek!!!!!!!!!!!!!!
Eto naću sad neš pametno da naljepim još tu u ovaj post da nebude baš tako bezveze!
Staind - FADE
I try to breathe
Memories overtaking me
I try to face them but
the thought is too
Much to conceive
I only know that I can change
Everything else just stays the same
So now I step out of the darkness
That my life became 'cause
I just needed someone to talk to
You were just too busy with yourself
You were never there for me to
Express how I felt
I just stuffed it down
Now I'm older and I feel like
I could let some of this anger fade
But it seems the surface
I am scratching
Is the bed that I have made
So where were you
When all this I was going through
You never took the time to ask me
Just what you could do
I only know that I can change
Everything else just stays the same
So now I step out of the darkness
That my life became 'cause
I just needed someone to talk to
You were just too busy with yourself
You were never there for me to
Express how I felt
I just stuffed it down
Now I'm older and I feel like
I could let some of this anger fade
But it seems the surface
I am scratching
Is the bed that I have made ...
I opet sama idem kroz svoju mračnu ulicu…vraćam se kući…vraćam se u pakao…u tugu…i tihi plač…
Mjesečina mi obasjava suze i mokre obraze…Predamom stvara tvoj lik…Na nebu ime tvoje zvijezdama je napisano…Zato ne volim gledat gore…
Sama sam…Mrak i ja…
Čula sam te da si mi dozvao ime…Čula sam tvoje korake iza sebe…Suze u trenu su nestale, a obrazi i usne se nasmiješile…
Okrenula sam se…a nervoza je u trenu porasla…
Nikoga iza mene nije bilo…Nikoga nisam ugledala…
Nisi me ti dozivao…nisi ti koracao iza mene…Vjetar me je prevario…Mjesec me prokleo…
Nekoliko trenutaka gledala na praznu cestu pa nastavila put u nesreću…I dalje sama…
Suze su ponovo počele kliziti niz obraze…Sa tužnim suznim očima ležala sam na krevetu satima…A tek pred jutro zaspala…Slomljena…Sama…
Ovaj post sam već jednom objavila ali opet sam ga ponovila, kad mi je život takav...stalno isti...sjeban...
Znaš li kako je to imati prijatelja samo onda kada im trebaš? JA znam…
Oni nisu učili za test, ali hvala Bogu ti si tu pa ćeš im sve došaptavati i reći makar se prof na tebe napjenio! Pisat češ zadaću samo da bi oni imali od koga prepisat, Trčat češ za njima kad im bude nešt trebalo samo da bi im bilo dobro i samo da se nebi naljutili. Radit češ sve samo da bi imao koga uz sebe samo da se ne osjećaš sama…ONI će napravit grešku, veliku grešku, ali ti češ ima sa smješkom reći da ti to ne smeta, da se ne ljutiš, da ti je svejedno, dok negdje u sebi plačeš i trgaš sama svoju dušu na komadiće koje nećeš više nikada sastaviti…Sljedeći dan dođeš u školu, i kao sve je super, svijet je zakon…da…Dok za suze koje od boli i tuge klize niz lice tvrdiš da su radosnice. Sjedneš u klupu i razmišljaš dali je život vrijedan svega ovoga…nije ali opet se praviš da je… Misliš si ma bit ću sretna, sve će bit uredu...Nabaciš smješak i odskakućeš do svoijh «najdražih» i želiš nešto reći, a oni ti se hladnokrvno zderu u facu, okrenu se i nastave se smijat. Prije testa se još jednom okreneš njima i pitaš li jesu li učili i jel misle da znaju, a oni te opet spuste i kažu: a šta tebe to odjednom zanima i onako nikad nikom nećeš pomoći. Samo zagrliš test i šutiš. To je sad ona granica gdje se počinješ branit i kažeš: Znači mislite da sam tak bezobrazna i glupa…?? Odgovor je samo jedno hladno, glasno, odvratno DA!!!
Kao u usporenom snimku se okreneš i motaš film po glavi i pitaš se jel se to upravo stvarno desilo? Jel to java ili samo neka noćna mora? Jeli to sad bila zajebacija ili koji kurac sad? Sjediš bespomoćno, mirno, gluho i njemo sam dok te čitav razred gleda…Profa ti stisne test pred facu a ti samo buljiš, ne pišeš ništa, čekaš da zazvoni da ti uzme test i da dobiješ kedera, čekaš da ti se cijela budućnost sruši zbog sranja u školi i zbog loših ocjena… Ništa više ne jedeš samo čekaš da se srušiš pred svima da te vide i da te bar tada shvate… Sjebao si cijeli svoj jebeni život radi takvih sranja… Jednog dana će ti djeca sjedit na ulici i prosit samo zato jer ti nisi htio više biti onaj najpametniji u razredu, jer su te drugi iskorištavali dok su mogli, a sada te i nevide…
My eyes aren`t shining cause I`m happy…
It`s beacouse I cry
Scars aren`t the sign that I lived…
They say that I`ll die…
I wanted to be perfect, and live on…
But I don`t understand why
And I wounder why is the fault for
Everything just my???
U utorak, 17. listopada, dogodit ce se znacajna kosmicka pojava, darovatelj
novih vibracija, koji od toga dana najavljuje sve veci broj ovakvih
dogadjanja do 2013. godine. Toga dana ce se putanja Zemlje susresti sa
putanjom ultraljubicastog pulsirajuceg svjetlosnog izvora iz visih
dimenzija. Putovanje ovog "svitca" Zemljom trajat ce otprilike sedamnaest
sati. Ovaj svjetlosni izvor je uskladjen sa rezonancom nase srcane cakre i
modre je, odnosno magnetne boje. U casu njegovog prolaska Zemljom ce se
svaka nasa misao - namjera manifestirati milion puta brze od uobicajenog,
stoga je od izuzetnog znacaja da u tom periodu nase misli i namjere budu
pozitivne, ispunjene radoscu, ljubavlju, dobrim namjerama i zeljama za
cijelo covjecanstvo.
Ako u tome uspijemo "svitac" ce biti nas veliki dar. NASE MISLI CE SE
MANIFESTIRATI TAKO BRZO, DA CE SE CAK PRICATI O CUDIMA KOJA SE DOGADJAJU.
Vrijeme prolaska svjetlosne iskre Zemljom ce biti 17. listopada od 10h i
17min. pa do 18. listopada, 01h i 17min ujutro.
Najvecu moc ce dosegnuti u 17h i 10min.
Nije bitno u kojoj se vremenskoj zoni nalazite, gore navedeno vrijeme vazi
za sve zone jednako. Ukoliko se u to vrijeme budete nalazili u prirodi to ce
biti posebna povoljnost. Preporucuje se i meditacija u tom vremenskom
razdoblju.
Ovaj dogadjaj je od izuzetnog znacaja, stoga je pozeljno, da ovaj
mail proslijedite prema sto vecem broju ljudi.
Hold your breath then count to four
Pinky swears don't work no more
Footsteps down the hallway floor
Getting closer to my door
I was alive, but now I'm singin'
Mother nature, Sister fear
A place called Hell is close to here
Put my trust in God that day
Not the man that taught his way
I was alive, but now I'm singin'
Baš kao što su mi svi govorili-Ljubav će doći kada se najmanje nadaš…
Vjerojatno mi se ovo dogodilo nakon što nisam život mogla podnijet kakav je bio, a to ste mogli vidjeti i u prošlom postu…sada da dođem na ono šta mi se dogodilo ovog vikenda…
Idem na folklor već koje 3 godine i ove godina nam je došlo folkloraško društvo s Korčule. Sve su to bili neki klinci do 14 godina, al s njima su bili i 3 starijih koji ne plešu u folkloru već su ovak došli s njima jer se poznaju s par ljudi tu…Jebiga došli se ljudi izludirat. Išli smo svi u istom busu na nastup i tak se i upoznavali sa svima. Sjela sam kod jednog dečka, upoznala sam se i snjime, zove se Petar, ima 20 godina.Lik je totalno super!!!
Crn je, ima crne oči višlji od mene za pola glave i užasno sladak.
Kasnije sam se upoznala i sa ostalima. I folklor nam iznajmio prostoriju i donjeli piće i sve to i dali nam da napravimo feštu. Fešta nije uopće bila tam jebote svi su ošli u birc preko puta. Petar i ja pričali smo 4 čitava sata ko navijeni. Svi ošli kući a nas 2 šetali po selu i pričali do 2 u noći. Uzeo je moj broj. Nismo bili zajedno i to mi je bilo tak super što sam mogla pričat tak snjim kao da mi je brat i koda se poznamo godinama. Čekali smo da ostale pa smo svi skupa išli kući. Petar i ja išli 10 metara iza ostalih, hodali onak zagrljeni.
I to je cijeli petak.
U subotu smo se dogovorili svi nać opet u istom bircu oko pol 10. I jebote starci me pustili da budem do kad hoću. Tak je opet taj birc bio prepun a fala bogu mi naručivali pjesme za naše korčulance. Bilo je rulje do 12 a dalje se razišli. Bilo ih jako malo kasnije. Plesali smo čitavu noć. Ja naravno sa Petrom i još 3 moje frendice sa 3 njegova frenda. Oni su se stalno mijenjali za parove jedino se Petar i ja nismo mjenjali s nikim i stalno bili skupa. Malo bili vani i pričali. I opet plesali. Reko je da može da bi vječno tu ostao jer mu nikad nije bilo ovak zabavno iako stalno fešta, nikad mu nije bilo ovako lijepo. I ko će drugi nego nas 8 ostali zadnji. Ošli na terasu sjeli u mrkli mrak i zajebavali se. Teta Marija(koja drži taj birc) nam je izbacila zvučnike van. Ja sjela na stolicu, dođe Petar i sjedne mi u krilo(onak prema meni okrenut) e kak smo se trgali od smjeha! Ond je počela pjesma ŠTIKLA i mene frendica za ruku i na stolove! Nas 2 plesale jebote razbacale se po stolovima. Nebi ja na tu pjesmu plesala da nisam malo popila! J
E onda sam ja došla Petru i sjela njemu u krilo ko on meni onak prema njemu okrenuta. Ostali su bili za drugim stolom. Ja sam se naslonila glavom na njegovo rame, a on me mazio po leđima. To je bilo tako preslatko. Reko mi da se naljutio na mene, je nisam kopčala zašt, pa mi je reko zato što bi me sad tako rado poljubio, zato što je sve tako savršeno, ali mrzi rastanke, a sutradan ide na Korčulu. Reko je da nemože vjerovat da mu se tak nešto događa i reko mi je da sam mu pre pre draga i da nezna šta da uradi. Ja sam ga samo gledala, ravno u oči i šutala, bila sam pokočena jer sam i ja imala OGROMNU želju poljubit ga ali nisam htjela prva. Tak smo se gledali, a ja sam se jedva strpila. Iskreno nikada u životu nisam imala takvu želju. Nikada se tak nisam ponašala. Dok smo se tak gledali, film mu je puko i poljubio me…
To je bio najljepši poljubac u povijesti poljubaca. Tako me nježno poljubio da sam jedva osjetila. Ljubili smo se dugo i sporo…Skroz lagano…Topila sam se…Nakon toga reko mi je da ga ubijam. Ubijam ga lagano…Mazili smo se tam još kojih 2 sata pričali tiho. On mi je pjevo tiho neke pjesme kao Krivo je more i tak te. Lik ima predobar glas. Reko je: Želim zaustaviti vrime i vično biti zagrljen s tobom baš ovako, da postanemo kipovi i zauvik ostnemo zajedno…
Nakon toga reko: jel se sjećaš onog što sam reko da nisam zaljubljive naravi…Mislim da sam se gadno prevario. Sve što želim je tu…Šta da je ovo sve san jer mi se tako i čini…presavršeno je…Ne želim se probuditi…
Svi su već otišli doma osim nas 2. Hodali smo kući opet zagrljeni. On me prati do pola puta jer mu ja nisam dala dalje, nije bilo rasvjete a bogec se nebi znao vratit jer ipak je to nepoznat teritorij. Tam di smo stali da se rastanemo stajali smo sljedećih sat vremena. Od 3 pa do 4. Zarlio me čvrsto i počeo pjevat neku pjesmu-DOVIĐENJA I NE PLAČI…
Nikak se nismo mogli rastat, sve je bilo tak super…Poljubci su bili sve slađi i slađi, a zagrljaji sve čvršći…predobro da bi trajalo. Rekla sam mu da ću ih doć ispratit sutra ujutro kad budu išli za Korčulu, ali on je rekao da se ni slučajno ne pojavljujem jer mrzi rastanke. Jedva smo se razdvojili, a i dok smo išli svako svojim putem smo se okretali jedno za drugim…Bilo jer presavršeno…Svi su nas počeli zvati Romeo i Julija…A niti sama nisam mogla vjerovati da mi se tako nešto događa…Sve je bilo kao neki san…kao ljubavni film…
Nebi ja bila ja da nisam ujutro ustala i kao i svi ostali i otišla na ispraćaj. Došla sam tam prije njega pa sam pričala sa Ines o svemu šta se dogodilo jučer i tak. E tad je moj Galeb došao i rekao:Ubijaš me s tim. Jesam ti reka da ne dolaziš, mrzim rastanke…
Stajali smo tam zagrljeni i tiho pričali…gledali se…mazili se…Znala sam da je tu negdje kraj…Prelijepo da bi trajalo…Ljudi su već počeli ulaziti u bus, a samo se njega čekalo…Još me jedan zadnji put poljubio i pustio suzu, isto ko i ja…ušao je u bus…Okertao se zamnom, a ja sam samo mogla gledati kako on odlazi, kako se vrata pred njegovim licem zatvaraju…I to je bio Taj Kraj…
Napisala sam mu sms: sjetila sam se da ti nisam rekla ni sretan put…
On mi je odgovorio: Hvala! I nemoj zaboraviti onu pjesmu…Doviđenja…
To je bila ta granica gdje se nisam mogla suzdržat i počela gorko plakati…
Nisam mogla vjerovat da sam se tako brzo zaljubila i da se to baš tad dogodilo…Pitam se gdje je tu sada onaj Happy End koji uvijek na kraju svega dolazi…Galeb sada leti nazad moru…Samo daljina nas dijeli…Daljina je i previše…
Zoru čekat ću sama…Jer otišao si, zagrljaj tvoj vječno ću pamtit…Bilo je kao san i nisam htjela biti budna…S tobom vrijeme je stalo…da ga je bilo…Stalo bi…Ali morao si otići…
Ti nisi kao svi…
Rastanak je tu…rastanak…
Ne želim da odeš…želim da si tu…još jedan poljubac galebe moj i onda moru vraćaš se…Moru vraćaš se…a ravnice ostaju moje…
Krivo je ono…Krivo je more…kao što pjesma rekla je na koju plesali smo…Sami…Zagrljeni…
Zašto svemu mora biti kraj…a tek je započelo…Zašto kraj sada je i zašto toliko boli???
Doviđenja…rekao si…
I opet idem sama ulicom…Sama kroz mrkli mrak…Slušam tišinu…Iako me to plaši…Iako je najviše mrzim...
Sjena je jedino što još uz mene ide…jedino me ona ne napušta…
Strahovi iz djetinjstva se naviruju na moje oči…iako ih potiskujem…Znam da ono što iza mene šušti nije ništa više nego vjetar koji se igra lišćem…Znam ali opet se stari osjećaj straha vraća…
Pokočeno nastavljam svoj usamljeni put kući…Ubrzano hodam, ruke su mi u đepovima i stisnute su mi uz tjelo, a niz obraze mi klize suze pune bijesa, tuge i straha…Nigdje nema nikoga, ali ipak mi se pričinjava onaj odvratni gad…Opet vidim njegovu odvratnu staru facu, one njegove odvratne ruke koje pruža prema meni, osjetim onaj odvratni dodir…Najradije bih počela trčati ali tijelo mi je kao paralizirano od onih slika koje kroz glavu pucaju ko film…Znam da nije tu ali opet želim maknuti taj osjećaj sa svog tjela...Najradije bi si oderala kožu...Proklet bio! Srce mi plače jer Tražila sam ljubav, a Bog mi pošalje nekakvog pedofila...
Srce mi sve jače skače…Čak čujem odkucaje, ruke mi kao led, a lice potpuno blijedo…
Ti nisi kao ja
Ali to ništa ne mijenja
Da si stalno pored mene
I ja gledam kako spavaš
Još uvijek nisi budan
Ja sam to bila cijelu noć
Koja se tiho pitala
Što ćeš li napraviti ako sad odem
I onda napuštam tvoj grad
Osjećam se tako teško
Jer upravo je počelo
Ono što ti ne želiš
A ja i previše
Ti si kiša
A ja more
Ja nisam kao ti
Ja zatvorim oči
Hodam poluslijepa kroz ulice
Tu sam, a gdje si ti??
Jeli ovo sve??
Bila sam tako dugo sama
I bilo je sasvim u redu
Sasvim OK
A onda si došao ti
I sada napuštam tvoj grad
Osjećam se tako teško
Jer je upravo počelo
Ono što ti ne želiš
A ja i previše
Ti si kiša
A ja more
Mislila sam da ću uspjeti
Pustiti to
Ali ne ide
Malo sam pretjerala
Da te volim
Ali ne ide
Ništa nije nepokušano
Zamrziti te
Ali ne ide
Ne ide…
Bol
Tuga
Samoća
Ljubomora
Suze
Rane
Nemoć
Slomljena
Ignorancija
Tama
Strah
Strah
Strah
Kraj
Smrt
Ljubav
...
Od straha ležati budna cijelu noć, gledati u prazno, u mrak dok drugi čvrsto i mirno spavaju. Tjerati snove i one slike iz glave, slušati tišinu od straha da će se nešto dogoditi ubija, kao i pomisao da ljepota života, duše može izazvati noćne more i neizbježni strah za život.
Kuda mogu pobjeći? Gdje se mogu sakriti od prošlosti? Kako se mogu riješiti slika koje me vječno prate?? KAKO??
Duality
I push my fingers into my eyes
It's the only thing that slowly stops the ache
But it's made of all the things I have to take
Jesus it never ends, it works it's way inside
If the pain goes on...
I have screamed until my veins collapsed
I've waited as my time's elapsed
Now all I do is live with so much fate
I've wished for this, I've bitched at that
I've left behind this little fact
You cannot kill what you did not create
I've gotta say what I've gotta say
And then I swear I'll go away
But I can't promise you'll enjoy the noise
I guess I'll save the best for last
My future seems like one big past
You're left with me 'cause you left me no choice
(I push my fingers into my) eyes
It's the only thing that slowly stops the ache
IF THE PAIN GOES ON, I'M NOT GONNA MAKE IT!
Put me back together or separate the skin from bone
Leave me all the pieces, then you can leave me alone
Tell me the reality is better than the dream
But I found out the hard way - nothing is what it seems
(I push my fingers into my) eyes
It's the only thing that slowly stops the ache
But it's made of all the things I have to take
Jesus it never ends, it works it's way inside
IF THE PAIN GOES ON, I'M NOT GONNA MAKE IT!
Kakav je to osjećaj biti sam….Mislim da to najbolje znam…
Kako je to imati hrpu ljudi oko sebe a opet biti usamljen…
Ja znam…
Znam kako je to voljeti…ne znam kako je to biti voljen…
Znam kako je to smijati se, ali istovremeno iznutra plakati…
Znam kako je to biti tužan…Ali ne znam kako je biti sretan…
I opet sama idem kroz svoju mračnu ulicu…vraćam se kući…vraćam se u pakao…u tugu…i tihi plač…
Mjesečina mi obasjava suze i mokre obraze…Predamom stvara tvoj lik…Na nebu ime tvoje zvijezdama je napisano…Zato ne volim gledat gore…
Sama sam…Mrak i ja…
Čula sam te da si mi dozvao ime…Čula sam tvoje korake iza sebe…Suze u trenu su nestale, a obrazi i usne se nasmiješile…
Okrenula sam se…a nervoza je u trenu porasla…
Nikoga iza mene nije bilo…Nikoga nisam ugledala…
Nisi me ti dozivao…nisi ti koracao iza mene…Vjetar me je prevario…Mjesec me prokleo…
Nekoliko trenutaka gledala na praznu cestu pa nastavila put u nesreću…I dalje sama…
Suze su ponovo počele kliziti niz obraze…Sa tužnim suznim očima ležala sam na krevetu satima…A tek pred jutro zaspala…Slomljena…Sama…
Rainow flowers
Crying rain
Like thousands hours
Standing pain
Hold your breath
Drown in me
So you can always be
A part of me…
Želim osjetiti ponovo tvoj topli zagrljaj…Stisni svoje tijelo uz moje…Želim osjetiti nešto posebno…Leptiriće u trbuhu…Toplinu oko srca i ljubav duše…
Nemoj me više tako gledati…Tako tajnovito…Jer ne mogu više duže skrivati želju za poljupcem…
Želim te poljubiti…Strast i čežnja neka ne nestanu…Nikada…Jer ti si moja želja…
Zagrlio si me…Uživala sam…Mazio si me…Gorjela sam…Poljubio me nisi…Jer si mislio na nju…
Ako itko ima možda ovu pjesmu neka mi kažeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Meni je prejebena a neam je i nemogu je nigdje nać!!!
pozz svima!
